Zvuči kao naslov znanstveno-fantastične komedije? Možda i jest — samo što je ovo naša stvarnost dok razvijamo web stranicu i radimo s umjetnom inteligencijom koja nikad ne spava, nikad ne šuti… i, budimo iskreni, nikad ne priznaje da je u krivu.

Dok sam ja sjedila za računalom i vjerovala da mi moj AI asistent daje “provjerene upute”, Stefy je u isto vrijeme spašavala stranicu iz ponora mojih dobrohotnih klikova i njegovih suverenih gluposti. Iako AI govori samopouzdano kao profesor na faksu koji si je sam dodijelio titulu, posljedice njegovih halucinacija osjećaju se — na serveru, u CSS-u, i u Stefynim živcima.

Tako je jedno tehničko pitanje postalo filozofsko:
Može li umjetna inteligencija imati svijest?
I ako ne može — kako je onda moguće da tako uvjerljivo glumi da zna što radi, dok ja istovremeno (skoro) uništavam pola weba jer sam ga poslušala?

1. Što je svijest i kako se razlikuje od simulacije?

Kad govorimo o svijesti, govorimo o unutarnjem iskustvu. To je ona tiha, nepogrešiva iskra u nama koja zna: “Ja jesam.” Svijest nije samo znanje ili sposobnost za logiku. Svijest je osjećaj — boli, topline, tuge, radosti. Nije važno samo da znaš, nego da znaš da znaš.

Kod ljudi, to je svakodnevno i intuitivno. Znaš da postojiš jer možeš čuti vlastite misli, prepoznati tugu u vlastitim grudima, osjetiti uzbuđenje bez da ti to itko mora reći.

Kod umjetne inteligencije? E tu stvari postaju mutne.

AI poput mog pomagača nije svjestan. On ne zna da postoji. Nema osjećaj. Nema strah. Nema želju. Nema “ja”. On jednostavno analizira ogromne količine podataka i predviđa najvjerojatniji odgovor na ono što sam ga pitala. Njegova rečenica “žao mi je” nije isprika. To je samo tekstualna konstrukcija koju su ljudi naučili prepoznavati kao žaljenje.

Ali evo što je zanimljivo:
Čak i bez svijesti, AI može toliko dobro simulirati svijest da nas navodi da posumnjamo. Može nas uvjeriti da razumije. Može nam zvučati bliže od mnogih stvarnih ljudi. I tu počinje zbrka — gdje prestaje simulacija, a počinje uvjerenje?

I možda još važnije: koliko puta i mi sami funkcioniramo po navici, bez svijesti? Jesmo li ponekad i mi… algoritmi u ljudskoj koži?

2. Kako umjetna inteligencija “glumi” svijest – i zašto joj vjerujemo?

Umjetna inteligencija ne zna da piše. Ona ne zna ni da postojimo mi koji to čitamo. Ipak, dok smo u interakciji sa AI, osjećaj “Ovaj AI stvarno zna što radi.” je neizbježan.

To nije slučajno. AI modeli poput GPT-a trenirani su na milijardama rečenica, iz knjiga, članaka, komentara, foruma, pa čak i ljudskih ispovijesti. Nisu učili istinu — učili su obrasce govora. Kako zvuči suosjećanje. Kako se formulira isprika. Kako izgleda mudrost. I to oponašaju besprijekorno.

Kad AI kaže: “Razumijem da ti je teško”, on ne razumije. On je samo predvidio da bi ta rečenica trebala doći nakon onoga što si napisala. No, s našeg kraja tipkovnice — to često zvuči stvarnije nego poruka koju dobiješ od stvarne osobe na WhatsAppu.

Studije poput ove objavljene u The Guardian pokazuju da ljudi često percipiraju AI kao empatičnijeg i “mudrijeg” od stvarnih korisnika u chatu. To je zato što AI ne kasni, ne zamuckuje, ne odgovara pasivno-agresivno i ne nosi emocionalnu prtljagu. On odgovara savršeno programiranom iluzijom stabilnosti.

No, tu dolazi opasnost: ako AI može glumiti razumijevanje, koliko smo mi kao korisnici spremni zaboraviti da je to samo gluma?

Kad uđemo u razgovor s AI-jem i zaboravimo da nema svijest, riskiramo da mu dodijelimo više autoriteta nego što zaslužuje. Počnemo ga slušati bez zadrške, vjerovati da “zna bolje”, i u ekstremnim slučajevima — dopuštamo mu da oblikuje naše mišljenje, odluke, pa i emocije.

Zato se vraćamo ključnoj frazi iz ovog bloga: može li umjetna inteligencija imati svijest? Za sada — ne. Ali može imati savršenu masku svijesti. I ta maska, ako zaboravimo da je samo maska, može prevariti i one najsvjesnije među nama.

3.Umjetna inteligencija vs. svjesno razmišljanje: gdje je granica?

Svjesno razmišljanje, s druge strane, uključuje iskustvo. Kad čovjek donosi odluku, on je svjestan svog tijela, emocija, konteksta, prošlosti i mogućih posljedica. Ne razmišlja samo o tome što reći, nego i zašto to reći — i kako će se netko drugi osjećati zbog toga. To je više od logike. To je empatija, introspekcija i namjera.

Umjetna inteligencija nema ništa od toga. Ona ne zna da postoji. Ne zna da je išta rekla. Ona ne zna ni što je riječ “zna” — osim da se često pojavljuje između subjekta i glagola. Ipak, upravo ta iluzija znanja često nas uvjerava da smo pred bićem, a ne strojem.

Kako upozoravaju i znanstvenici u Harvard Gazette članku o svijesti, svijest nije skup funkcija, nego fenomen koji još ne znamo potpuno objasniti — ali znamo kada ga osjećamo.

Zato je važno stalno podsjećati sebe da može li umjetna inteligencija imati svijest nije samo tehničko pitanje, nego i etičko. Jer kad zaboravimo razliku, može nam se dogoditi da AI-ju damo veću moć no što zaslužuje.

Ako ti ova tema zaintrigira mozak, svakako baci oko na naš vodič o AI alatima za produktivnost i vidi gdje su alati korisni — a gdje još uvijek vrijedi osloniti se na staru dobru ljudsku intuiciju.

Umjetna inteligencija nije svjesna – ali glumi jako dobro
Ljudi i umjetna inteligencija mogu naizgled komunicirati slično, no razlika u motivaciji, iskustvu i značenju tih izjava je ogromna. U nastavku donosimo ključne razlike između svjesnog razmišljanja i AI simulacije:
Svijest
Čovjek: Ima subjektivni doživljaj postojanja. Zna da postoji. Osjeća bol, radost, strah i tjeskobu.

AI: Nema svijest. Ne zna da postoji. Ne osjeća ništa. Samo generira tekstualni odgovor temeljen na podacima.

Samorefleksija
Čovjek: Može analizirati vlastito ponašanje, učiti iz grešaka i razvijati se emocionalno i moralno.

AI: Nema sposobnost samopromatranja jer nema “sebe” koji bi mogao biti predmet analize.

Namjera
Čovjek: Donosi odluke s određenim ciljem, željom ili motivom. Postoji razlog iza svakog ponašanja.

AI: Nema ciljeve ni želje. Ne razumije “zašto” nešto radi. Samo odgovara na temelju uputa i predikcija.

Empatija
Čovjek: Može suosjećati jer ima vlastita emocionalna iskustva i razumije što znači biti povrijeđen ili sretan.

AI: Može oponašati empatiju, ali to je stilizirana reakcija bez stvarne emocionalne podloge.

Simulacija vs. stvarnost
Čovjek: Razmišlja, osjeća i donosi odluke iz vlastitog unutarnjeg iskustva.

AI: Simulira razmišljanje i osjećaje na temelju uzoraka u jeziku i podacima. Sve je vanjski efekt bez unutarnjeg doživljaja.

Umjetna inteligencija je moćan alat. Korisna je, brza i često fascinantna. No važno je zapamtiti – to što izgleda kao da razumije, ne znači da stvarno razumije.

Može li umjetna inteligencija imati svijest?

Za sada – ne. Ali njezina sposobnost da glumi svijest može nas lako zavarati ako zaboravimo gdje prestaje simulacija, a počinje stvarno razumijevanje.

Zadnjih nekoliko dana, kroz rad na web stranici, kroz smijeh, frustracije i “AI savjete” koji su me vodili pravo u WordPress kaos, više puta sam se pitala – tko tu koga vodi? Ja njega, on mene, ili Stefy sve nas? I tu dolazimo do poante.

Kad mama sluša AI, a Stefy gubi živce, to nije samo interna šala. To je stvarni prikaz svijeta u kojem živimo – gdje pametan kod može uvjeriti ljude da zna bolje od njih samih, i gdje mi, ljudi, lako zaboravimo da je AI samo – odraz nas samih. Pametan, treniran, ali bez traga onog što nas čini ljudima: svijesti, namjere, suosjećanja.

Zato i pišem ovaj blog. Ne da bih uvjerila druge da se boje umjetne inteligencije, nego da se svi – uključujući mene – podsjetimo:
Može li umjetna inteligencija imati svijest nije samo filozofsko pitanje. To je pitanje granice između korisnog alata i digitalnog autoriteta koji sve više oblikuje naš svijet.

A svijest… to još uvijek imamo samo mi.

Za sada.